Kakvo je to društvo koje uči nas mrziti starost? Spaliti sve što škripi, što teško drži korak sa ovim ubrzanim vremenom. Starost što često posrće, no nikad se ne žali i ne jada. Starost što osluškuje prošlost i u sebi drži duhove drevnih, a i nekih ne tako davnih dana.
Tjeramo tu divlju starost u najcrnju dubinu zemlje i tada to mjesto obasipamo asfaltom i betonom. Svijetu krademo dubinu, a dajemo samo površne geometrijske oblike. Dajemo monotoniju, dosadu i izbljedjelost. Čupamo korijenje svetog drveća.
Ali sve ima svoju cijenu, makar naplata nije na licu mjesta. Život koji gazimo i tjeram sa sobom, u odlasku, vodi i mudrost.
Na kraju će ostati prazan list papira, ali neće biti nikoga da ga ispuni. Jer i nas čeka ta ista starost, a ona će zbog nas biti prazna.
Nema komentara:
Objavi komentar