Učitelji:

Samoća je tu da  pouči o suživotu,

mržnja da prikaže vrijednost mira.

Dosada ističe značenje pustolovine.

Tišina poučava o težini riječi,

umor razumijevanju ljepote buđenja,

bolest blagoslovu zdravlja.

Vatra je tu da bismo znali što je voda,

zemlja da bismo znali što je zrak.

Smrt podsjeća na vrijednost života!

Ako to dozvolite, sve Vam može postati učitelj!

Koraci

Svako novo jutro budim se razbacan,
bez ljepila što držalo me skupa.

Zora djevica kuca na moj prozor
i govori mi:
"Nađi danas novu šumu,
nađi danas novi put."

Lako je bit ratnik kad jašeš dobrog konja.
Lako je biti ratnik naoružan do zuba
kad sjediš u svome dvosjedu.

No, ja ne mogu birati.
Skupljam svoje dijelove u dlanove
i krećem.

Otvaram vrata ne osvrćući se.
Kruh se još puši i zove me da još jednom promislim.
Krckanje vatre buni moj avanturistički duh.
Možda još nije vrijeme.

Potresen i rastrgan,
dugim koracima zahvaćam put
koji me zove sve snažnijim glasom.

Ostavljam toplinu iza sebe.
Sam, sa komadićima sebe u rukama.

Gol
i bos
i sa sjenom koja me prati,
prepuštam se zovu.

Starost

Kakvo je to društvo koje uči nas mrziti starost? Spaliti sve što škripi, što teško drži korak sa ovim ubrzanim vremenom. Starost što često posrće, no nikad se ne žali i ne jada. Starost što osluškuje prošlost i u sebi drži duhove drevnih, a i nekih ne tako davnih dana.

Tjeramo tu divlju starost u najcrnju dubinu zemlje i tada to mjesto obasipamo asfaltom i betonom. Svijetu krademo dubinu, a dajemo samo površne geometrijske oblike. Dajemo monotoniju, dosadu i izbljedjelost. Čupamo korijenje svetog drveća.

Ali sve ima svoju cijenu, makar naplata nije na licu mjesta. Život koji gazimo i tjeram sa sobom, u odlasku, vodi i mudrost.

Na kraju će ostati prazan list papira, ali neće biti nikoga da ga ispuni. Jer i nas čeka ta ista starost, a ona će zbog nas biti prazna.

Slušaj!

Ljepota nas krasi,
ljepota što seže u srž svakog oka.

Dobrota obavija naša stara i ranama izborana srca,
dok žuljevi naših ruku pričaju o djelima velikim.

Taj žar života u srcima je malih ljudi,
koji ne teže nebeskoj slavi,
koji ne žude za visinama nedostižnim.

Oni ne žele živjeti na Mjesecu.
Njima ništa ne pripada,
ali sve se osjeća njihovim.

Ta polja i šume koje od ranih sati čekaju njihovu blagu pjesmu.
Te ptice koje žive od ushita i zadivljenosti u očima tih malenih promatrača.
Ti oblaci što se zrcale u prozorima ljudskih duša.
To crno kamenje i zemlja koja čeka tople ruke da u nju penetriraju.

Nema vrha koji čeka da ga osvoje,
jer nitko nije usamljen.
Oko svega i u svemu vrvi život.

Samo hladno srce izgubilo je vid.
Ali i ono čeka da netko upali svijeću
i tiho zazove ime.

Ti samo slušaj, ne pitaj ništa,
jer svako pitanje oduzima ti životnu energiju.

Slušaj, jer zato imaš sluh.
Slušaj, jer život ti se sam razotkriva.